Ne znam da li ste vi primijetili ali ja vidim da se formirao jedan poseban stalež društva od ovih seoskih naprednih učiteljica i profesorica. Da li se nekada pitate ko su te današnje napredne seoske učiteljice koje liječe komplekse na djeci u školi? Obično su to seoske kompleksačice koje imaju božanski status u svojim familijama u kojima je jedva ko završio srednju četverogodišnju školu, a one su uspjele završiti pedagošku.
Naravno umjesto učiteljica se zovu profesoricama, a grebu i nogama i rukama da u večernjim školama i vanredno dobace do profesorice i da se uvale u srednju školu. Veoma često su "jedicice i oca i matere". Od prvih dana su drugačije od ostalih, pametnije i naprednije. Imaju veoma dugu mladost i momka ne nađu do 30-te godine, jer pobogu nema momaka za njih jer su previše pametne i uzdignute. Kada se udaju obavezno zadrže svoje djevojačko prezime. Obično poslije prvog djeteta se razvedu, brak pukne, a onda slijedi životni poziv a to je da i na to svoje dijete prenese sve svoje koplekse i preko njega da pokuša ostvariti što ona nije mogla. Veoma jadne žene a misle da su na vrhu društvene ljestvice. To njihovo držanje, uzdignutost naprosto vrijeđa.

Ti tamna noći što koriš mi dušu
Neka tvoj dah oslobodi me tmine
Moj hladni uzdah za njom je sve teži
Suze na mjesečini natapaju zemlju.

Teški koraci zvone dolinom,
Moćna rijeka pronosi vrijeme...
Prosijeca prostor između nas
Ostaje samo jeka i plač.

Sanjam prošlost,
A njene ruke dozivaju..
U magli sjene poziraju...
U daljini cigani igraju...

U meni sve nestaje...
Sa mnom sve se rastaje...
S tobom vrijeme ne ide...

Ne volim predrasude o ljudima, svako zaslužuje svoju priču. Našao sam se u malo čudnoj situaciji, doživio sam neku vrstu poniženja zobg predrasuda. Djevojka mi reče da ne bi da je neko vidi sa mnom jer joj se ne sviđa moja prošlost kada su djevojke u pitanju. Naravno da me je to povrijedilo, ne sada da nešto ne mogu doći sebi ali ta lakomislenost mi se nimalo nije svidjela.

Dugo držim ruke iznad tastature i ne znam tačno kako da počnem pisanje niti imam neke jasne konture teksta kako bi to na kraju trebalo izgledati. Nije ni bitno jer me niko neće osuditi zbog toga niti ću snositi neke posljedice. U zadnje vrijeme, valjda kako starim, sve više razmišljam o ljudima, njihovm postupcima, ponašanju, opravdanjima, argumentima. Svi mi imamo neku svoju malu ulogu u ovom životu i mali komad teksta koji moramo odigrati sami i tako sitni imali činiti jednu veću priču i jednu veću prestavu koja bi trebala da se zove ovaj život, ovo vrijeme i ostatak vremena do sudnje dana. Šta su ljudski prioriteti danas, mladih ljudi, pa i starijih i svih nas. Možemo li reći da smo dobri? Možemo li se ujutru kada ustanemo poledati u ogledalo i obećati sebi da ćemo danas biti bolji čovjek i da ćemo nekome pomoći ili učiniti neko dobro djelo? Mislim da ne možemo i da naše društvo i ljudi tonu u sebe i sav jal koji je tu oko nas. Uzor nam postaju ljudi koji su u ratu bili šverceri, a danas su ugledni biznismeni koje svi poštuju, patetično. Na koga ljudi da se ugledaju kada se tako udaljuju od vjere i od morala. Da li se zadovoljstvo postiže hrpom skupog lima kojeg zovemo autom ili novim iphone-om? Je li to ljudska suština?

Vrijeme prolazi uklet sat,
godina za godinom, gdje sam to sad'...
Ono što je prošlo ne može da se vrati
al' jedno sigurno znam - dao bih sve na svijetu da
se vratim u taj dan.

Prijatelji moji, budući i bivši u svijetu žive svom...
Svaki od njih sanja porodicu i sretni dom...
Svi žele da budu pametni i fini,
da pošteno odrade dan...
Svi žele da rade i  žive "američki san"

Stan na rate i novi auto od plate i svi su zadovoljni tad'
Problemi se samo javljaju kada dođe otplatni plan.
Tada su svjetla upaljena do kasno u noć...
A strašne siluete igraju tango svoj.

Malo je to mjesto i tu sve se zna...
Komšija komšinicu tuče svaki dan..
Tamo na kraju ulice klinci su razvalili znak...
Komunalci tiho gunđaju, kakva je to omladina sad'?

Neki bi da budu poznati i uvaženi i da ih pozdravljaju svi...
Pa tako rade sajtove, dijele lajkove, pišu blogove a i dizajn je prosta stvar.
Bitno je dodati što više prijatelja da budu na jednom mjestu svi...
Na profilu je poznata slika već, još par lajkova, kafa je pri dnu,  i idem leć'.

Godine prolaze, jedna za drugom i vuku se  ko' stari voz...
A ti još uvijek stojiš na peronu broj 9 i čekaš i čekaš hoću li doć'
Djevojke razne i nove i stare i lijepe i ružne i slike se smjenjuju na tren...
A ja bih dao sve na svijetu samo da te vidim i kažem ti volim te još.

Svaki novi rođendan tjera me da se osjećam kao neko ko je izgubio sve.
Svaki novi zagrljaj budi mi osjećaj da ne pripadam tamo gdje sam sad'.
Svaka nova noć daje mi moć koju si mi dala ti,
da uspijem da se sjetim da sam nekad ja bio mi.

Jutro mijenja sve...



 


 

Monotonija, gluha a nijema,

prazan stan bez amblema,

miris života i tvoja sjena,

je sve što imam od života.

Gdje god da pođem prati me žena,

veselog lica, očiju snenih...

Čeznem za tobom i našim sinom,

čeznem za tobom i tvojim likom.

U noćima snenim sjetim se tebe,

vrele suze mi paraju lice,

Zvijezde na nebu pišu ti ime,

a ja te volim iz dubine.

Dan mi je loše počeo.
To je jedan od onih dana kada ustanete i znate da se mora nešto loše desiti, kada ustanete na lijevu nogu.
Subota ujutru i otac mi javlja da je imao udes.
Nedaleko od kuće, sreća sve je dobro prošlo.

Razmišljam o večernjem izlasku i gdje da smirim uzburkale misli i osjećaje,
koja da mi bude rame za plakanje.

U zadnje vrijeme osjećam velike nemire i zbog svojih i poslovnih problema a i
zbog opće sitaucije na ovom dunjaluku i ovim silama zla koje vuku glavne konce
na ekonomskoj i političkoj sceni.

Izlazim i dvije djevojke koje od ranije znam, jedna seljančura, jedna ledena umišljena princeza
koja ima kompleks što je sa sela a ne iz grada.

Sjedim i redaju se pjesme za pjesmom i gora od gore i gora od gore, Viki, Miki, Mile, Saša, Afrika i tako redom cijepaju moralne konture mladih ljudi....

Do mene je sjedila jedna mogu reći fina djevojka koju sam znao od prije i bila je u nekoj bluzi koja nije imala rame i dio leđa. Čim sam vidio pomislio sam na jednu Balaševićevu pjesmu i zamišljao sam da joj pišem pjesmu po leđima. Malo sam popričao s njom naravno ne dajući naslutiti o čemu razmišljam.

Možda je i pozovem na piće ako uspijem nagovoriti svoj ego...

I opet sa hamburgerom i colom na stolu gledam u prste     na tastaturi prije otvaranja prozora misli i osjećaja...

Hladni Dobojski pločnici koračaju s tobom u glas,
Tvoje nove štikle i kosa boje kestena stadoše i ja stojim sam.
Film ide unazad, slike sreće i tuge postaju stvarnost tad.

Nikad nisam mislio kada odem da ću te sresti tad.
Hej, pa to si ti! Šta te dovodi u moj grad?

Htio sam reći, to sam ja, 
tražim jedne snene oči i jednu smeđu kosu,
ali ih nisam našao do sad.

Mali moj, nedaj da brodovi plove a da ti nisi u jednom od njih bar.

Rekoh joj, mala moja, izgledaš dobro, kako provodiš dan?
Htio sam reći i to da pomislim po nekad na tebe, znaš.
Ali koga to sada briga jer ti i tvoja šminka niste u mom svijetu sad.
Sad dolaze neke druge face i limuzine imaju prednost, to znam.

I život ide dalje, ljubavi nove dolaze u moj stan.
Al' prva ljubav se pamti i bilo bi bilje da se ljudi ne sreću bar.

Zašto ne pišeš mila moja,

Tvoja pisma iz daleka mene vode do visina,

Tvoje lice rosno bijelo i zanosno tvoje tijelo

svako jutro mene nose do nirvane, do planina.

.

Ja sam sam, jedna mladost bude-prođe,

Vrijeme leti, uklet sat...

U životu sve nam dođe kao usud kao plašt.

Znam da više nikada nećemo biti zajedno i da će nas život odvesti na druge strane i ja ću se nositi s tim. Ono što želim reći je da si ti osoba koja je ostavila jako upečatljiv trag u mom životu,  to mogu uporediti sa slikom naše galaksije  „mliječni put“  u svemiru.  Kada bi ljudi u mom životu bili zvijezde ti bi sijala najjače i najljepše,  a tako daleko od mene.  Vjerovatno je ovo i posljedji put da se čujemo,  stoga ti se želim zahvaliti na tome,  hvala ti što si bila tu iako toga nisi svjesna.  Kaže jedna pjesma  „za sve što si mi dala ti, zauvijek hvala ti“. Mnogo si mi dala, od kako te znam svijet je bolje mjesto, mnogo pjesama sam ti posvetio s najvećom iskrenošću, neka ostanu moj teret i uspomena na čisto i iskreno „prijateljstvo“.